Puzanje kroz život (pa kuda žuriti)

07.07.2015., utorak

Jednom

„Gle, nešto se miče!“, pomislio sam gledajući u gradsku rasvjetnu lampu čekajući nju. Ubrzo mi se vrati krv u mozak i shvatim da je to sam još jedan noćni leptir zalutao u svojoj potrazi za svjetlom, za Suncem. Ona, odabranica mog srca i moje pameti još ne dolazi. Nikad ne kasni, ja sam taj kojeg čeka kao da sam kakav racionalno pametan čovjek kojeg novčano vole i mama i tata. Evo je, ide, primijetio sam joj korak i osjetio parfem čim mi je došla u vidno polje. Onako prosječno obučen, sa prosječnim budžetom ne moram zadivit njene apetite. Čvrsto stojeći na zemlji i zaljubljena do ušiju ne mari za materijalno, pa makar to bila moja nepočešljana glava, mrlja na majici od doručka ako se to ikako može nazvati doručkom u dva sata poslije podne. Na dvadeset metara od mene njen osmjeh je ono što mi popravi dan. I smješka se i smješka, a ja blesava budala umjesto da joj krenem ususret, smješkam se i razmišljam kako da joj pokažem koliko volim njeno sve. Zagrljaj i poljubac…eh da zagrljaj i poljubac. Dug kao ova stanka, stanka u kojoj razmišljam kako opisati, kako dočarati, kako osjetiti. Ne mogu, oprosti, suviše sam opušteno napet čak i kad razmišljam o njemu. Ja nisam nikom nikada skidao zvijezde s neba. Uzeo sam jednu za sebe. Pomislio sam, hajde, učini nešto za sebe. Dosegao sam do srca, privio ga pameti i poslao ga duž tijela. Kao rob tog trzaja iznutra, ja svoj vrat nisam istegnuo prema mliječnoj stazi, jednostavno sam pogledao lijevo, otvorio oči, stavio ruke u džepove i pitao ju da li želi podijelit svoj sjaj sa smrtnikom. A ona, o moj bože, a ona kao da je zaista pala s neba, pristaje. Pristaje i od tada ne odustaje svoj sjaj širit mojim napetim žilama kao da je znala, a što to ni sam ne znam. I sad, dragi moj prijatelju, prošetat s njom krajem, gdje sam u plastičnim kanticama gradio kule od pijeska kao klinac kojem je rukav prljave majice bio jedini alat za obrisat ono što ni danas, bože mi oprosti nisam sposoban obrisat u situaciji kad jesi ili nisi, je ono najljepše od svega. Smijat se glupim i pametnim stvarima, za koje ozbiljni ljudi dobivaju novce i hrane svoje ne napaćene obitelji. Njenu crnu dugu kosu, podsjetnik na životnu borbu i snagu koju ima i koju mi daje, stalno izvlačim iz kaputa, ohrabrujući ju da na pameti drži misao kako volim to biće. Kao vjetar tiho, neprimjetno, ali sa iščekivanjem kad ću to osjetiti, zavukla mi se pod kožu. Priča ova zaista bi bila jedna od onih gdje je jedna strana toliko očajno zaljubljena da ide partneru napisat rečenicu dvije, da nije od tako već duži period i da ta početnička sretna ljubav nije transformirana u ljubav nemoguću za opisati. Dakle dugo je, prijatelju, prošlo, a ja i dalje doručkujem u dva popodne i raščupan nižem dane s njom. I ugasila se ona ista rasvjetna lampa, pregorjela štoviše. Drugi noćni leptiri u drugim su lampama našli svoje sunce, svoj komad zadovoljstva. A ja, šta reći, ja ostao ja, prosjek sa lošim sposobnostima govornika, osobe za odluke. Iskreno ni nisam htio na leđima nositi neku odluku. Jednom ne tako davno jedan čovjek reče: „Ja nisam hteo da menjam svet deco, meni je i ovaj bio dobar, nisam virio u mikroskope tragajući za virusima neotkrivenim, nisam listao enciklopedije, isao na prosek, ja sam samo hteo da je volim, u Novom Sadu, na Dunavu, gdje je postojao jedan stari gvozdeni most preko kog je prelazila nekad raspuštajući one svoje kose... kao mrežu u kojoj su se hvatale vlati mjesečine kao glupe deverike.“ Da, samo je htio da ju voli, ja sam htio, ali ja ju i volim. Sve će riječi na kraju ostati samo još jedna stvar koje su ti oči mahom popratile, ali ostavi ih u podsvijesti. Tamo neka pronađu prebivalište. I nemoj krenuti sada kao poludjeli lešinar od osobe do osobe, tražeći biće za koju će ti jedino teško biti reći joj: „Vidimo se sutra !“, jer znaš da do sutra nije kraj tebe. Ostani gdje jesi, reci sebi da nisi sam, da i tebe netko tamo čeka, kraj gradske rasvjetne lampe i samo čekaj, sanjaj budan. Probudit ćeš se, prijatelju. Probudit će te.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.